Love Without Presence No Longer Interests Me

There were days when I believed in words.

When I waited for messages that came late,

hoping they meant more than they really did.

I thought it was enough for someone to say they love me,

even if they weren’t there when I was alone,

when I was hurting,

when I waited in silence so I wouldn’t seem “too much.”

But not anymore.

Today I know that love doesn’t live in words unproven by action.

That it’s not enough to love me only when it’s convenient.

That my thoughts, my time, my waiting

are not a stage for someone else’s fears.

Love without presence no longer interests me.

I don’t need someone who knows how to talk,

but doesn’t know how to stay.

I’m not asking for perfect or poetic — just present.

Your words don’t warm me anymore

if you’re not there when I burn,

if you’re gone when I fall apart,

if you disappear when I need you most.

I have battles I fight without you.

My body knows pain.

So when I choose not to carry anyone else on my back —

it’s because I’m finally choosing myself.

If you come back — let it not be with words.

Let it be with footsteps toward me.

Because I trust less and less

in anything that hasn’t arrived

as warm hands and consistent presence.

Do you know how it hurts when your heart waits for someone who doesn’t show up?

When you look at your phone and all you hear is silence.

Not the peaceful kind —

the kind that gnaws at you,

whispering, “He doesn’t care.”

And I knew.

Even when I sent you that last message,

I knew you might not respond.

But that didn’t stop me from speaking my truth.

Because I won’t be silent anymore.

I no longer accept crumbs of attention.

I won’t settle for absent love.

I won’t wait for someone

who fears my honesty more than my silence.

Because I know how to love.

And I know what I deserve.

I deserve someone who stays.

Who doesn’t flinch when I look them in the eye.

Who doesn’t go quiet when I need them.

Who doesn’t run when I speak from my soul.

If my truth offends you —

you never truly listened.

If my strength scares you —

you never really loved me.

I didn’t close the door.

I just stopped holding it open for someone who doesn’t know how to walk through it.

If you want to come toward me — don’t text.

Show up.

With heart.

With presence.

With courage.

Because I’m still here — where I’ve always been.

But I’m not waiting anymore.

The Author, Antica Zovko

Ljubav bez prisustva me više ne zanima

Bilo je dana kada sam vjerovala u riječi. Kada sam čekala poruke koje kasne, a nadala se da znače više nego što zapravo jesu. Bilo je trenutaka kada sam mislila da je dovoljno da neko kaže da me voli — iako ga nema kad ostanem sama, kad me zaboli, kad čekam, pa šutim da ne budem „teška“.

Ali više ne.

Danas znam da ljubav ne živi u riječima koje se ne potvrde djelima. Da nije dovoljno voljeti me samo kad ti odgovara. Da moje misli, moje vrijeme, moje čekanje — nisu pozornica za tuđe nesigurnosti.

Ljubav bez prisustva me više ne zanima.

Ne treba mi neko ko zna da priča, a ne zna da ostane. Ne tražim ni savršeno, ni filmski, samo prisutno. Tvoje riječi me više ne griju — ako me ne držiš kad gorim, ako me nemaš kad se raspadam, ako nestaneš kad ti trebam.

Imam borbe koje vodim i bez tebe. Moje tijelo zna za bol. I zato, kad odlučim da više ne nosim nikoga na sebi — to je jer biram sebe.

Ako se vratiš — neka to ne bude riječima. Neka bude hodanjem prema meni. Jer sve manje vjerujem onome što mi nije došlo u obliku toplih ruku i prisutnih dana.

I zato sam rekla:

Dosta mi je polovičnih ljudi.

Dosta mi je da nekoga čekam dok me razgrađuje tišina.

Dosta mi je da budem jaka za oboje.

Jer ljubav koju moram nositi sama — nije ljubav, to je teret.

A ja ga više neću da nosim.

Neću da mi neko govori o ljubavi, a ostavlja me da tragam za njim u nedostavljenim porukama i nepročitanim trenucima.

Neću da se ljubav svodi na „javiću se kasnije“ dok ja šutim i čekam da prođe osjećaj koji sam željela s njim da podijelim.

Neću da se borim za mjesto u nečijem srcu dok se borim za zdravlje.

Jer kad bol u stomaku stane uz bol u srcu —

nema tablete koja može da pomogne, osim istine.

A istina je ova:

Ja nisam žena koju voliš kad ti dosadi sve drugo.

Nisam ni ona koju držiš na čekanju dok rješavaš svoje strahove.

Ja sam žena koju se bira — ili pusti.

Zato sam ti rekla ono što me tišti.

Bez ljutnje. Bez molbe. Bez vike.

Samo istina — i mir. Moj mir.

Ako ga ne možeš čuvati sa mnom,

onda ga čuvam bez tebe.

Znaš li kako boli kad ti srce čeka nekoga ko ne dođe?

Kad pogledaš telefon, a tamo – tišina.

Ne ona lijepa, smirujuća, već tišina koja grize,

koja ponavlja u sebi: „nije mu stalo…“

A ja sam znala.

Znala sam i kad sam ti pisala, i kad sam ti slala zadnju poruku.

Znala sam da možda nećeš odgovoriti,

ali to me nije spriječilo da kažem istinu.

Jer ja više ne šutim.

Ne pristajem da živim od mrva pažnje.

Ne pristajem da ljubav bude obećanje bez prisustva.

Ne pristajem da čekam nekog ko ne zna da dođe.

Jer ja znam da volim. I znam šta zaslužujem.

Zaslužujem ruke, pogled, vrijeme.

Zaslužujem nekoga ko ne bježi od mene kad ga zatresem istinom.

Zaslužujem ljubav koja ne zazire od mog bola,

od mog Krohna, od mojih padova, rana, dana kad nemam snage.

Jer ako te plaši moja snaga — nisi me nikada ni volio.

Ako te vrijeđa moja istina — nisi me nikada ni slušao.

Ono što sam ti rekla, rekla sam iz ljubavi prema sebi.

Ne da te povrijedim, već da prestanem da povrjeđujem sebe.

I zato, ako me budeš tražio —

možda me više ne nađeš tamo gdje si me ostavio.

Jer ja ne stojim na istom mjestu zauvijek.

Nisam ja zatvorila vrata.

Samo ih više ne držim otvorenima za nekoga ko ne zna da uđe.

Ako želiš da mi priđeš — ne piši mi.

Dođi.

Ako znaš šta nosiš, i ako si spreman da to nosiš svakog dana, ne samo kad ti odgovara.

Jer ja sam već tu — gdje sam uvijek bila. Ali više ne čekam. Samo gledam ko ima hrabrosti da ostane.

Autorica, Antica Zovko