As I retired to bed, anticipating a peaceful night's sleep after an exhausting day dealing with a tire repair ordeal, little did I know that my mind had other plans. Instead of swiftly succumbing to the embrace of sleep, I found myself immersed in a myriad of thoughts, akin to a movie flipping through my mind. The weariness from the day's challenges and the disappointing experience at the repair shop faded into the background as my thoughts took center stage. This narrative is not about the shop or the weariness; it delves into the realms of spirituality, insights, movements, inspirations, motivations, and the circumstances that prompt us to undertake actions fostering growth and learning. Instead of seeking sleep, I realized my mind was beckoning me to put these thoughts onto paper. Truth be told, I'm uncertain about my audience or the purpose of this writing. I harbor no expectations, and I don't write for an audience. This process serves as my means of healing, a deeply personal journey that transcends the need for validation. Whether anyone reads it is inconsequential; what matters is that I've found a path to self-healing. It's not the kind of conversation reminiscent of high school days, where dialogue flowed effortlessly. Those times were unique, irreplaceable, and in hindsight, undeniably beautiful. Now, in their absence, I find solace in the silent companionship of writing. Unlike spoken words, it demands no immediate response, allowing for a profound connection between introspection and expression. As I embark on this writing journey, I ponder what needs healing in my life at this moment. Is it loneliness? Surprisingly, I embrace solitude and find joy in being alone. Yet, I question the healthiness of such isolation; humans are inherently social beings meant to support each other's growth. Or is it a need to heal from past wounds—rejection, abandonment from early childhood, or an unattainable pursuit of perfection? Perhaps, it's merely a time for reflection and release. While the answer eludes me, what remains crystal clear is my desire to cleanse my heart from clutter, fear, and anger, paving the way for a brighter future. Tonight might be the night when my higher self urges me to expel these negative sentiments, clearing the path for what lies ahead. In the grand scheme of things, knowledge remains elusive, and life unfolds in mysterious ways. Maybe, just maybe, a streak of truth has found its way into my consciousness—a dream or a reality. As Sergei Yesenin once said, "Love could still happen to us. By Antica Zovko
Noc Iscjeljenja
Kako sam otišla na spavanje, očekujući miran noćni san nakon iscrpljujućeg dana suočavanja s nevoljama oko popravka gume, malo sam znala da moj um ima druge planove. Umjesto brzog podlijezanja zagrljaju sna, našla sam se uronjena u mnoštvo misli, sličnih filmskom prebiranju kroz moj um. Umor od izazova dana i razočaravajuće iskustvo u radionici za popravak blijedilo je u pozadinu dok su moje misli preuzimale središnju pozornost.
Ova priča nije o radionici ili umoru; ulazi u područje duhovnosti, spoznaja, pokreta, inspiracija, motivacija i okolnosti koje nas potiču na poduzimanje radnji koje potiču rast i učenje. Umjesto traženja sna, shvatila sam da me um poziva da te misli prenesem na papir.
Da budem iskrena, nisam sigurna u svoju publiku ili svrhu ovog pisanja. Ne gajim nikakva očekivanja, i ne pišem za publiku. Ovaj proces služi kao način iscjeljivanja, duboko osobno putovanje koje nadilazi potrebu za validacijom. Hoće li itko pročitati to nije bitno; važno je što sam pronašla put prema samopomaganju.
Nije to vrsta razgovora koji podsjeća na srednjoškolske dane, kada je dijalog teče lako. Ti su trenuci bili jedinstveni, nezamjenjivi i u retrospektivi, neosporno prekrasni. Sada, u njihovoj odsutnosti, nalazim utehu u tihom druženju s pisanjem. Za razliku od izgovorenih riječi, ono ne zahtijeva odmah odgovor, omogućavajući duboku povezanost između introspekcije i izražavanja.
Kako krećem na ovo putovanje pisanja, razmišljam o tome što treba iscijeliti u mom životu u ovom trenutku. Je li to usamljenost? Iznenada, prihvaćam samoću i pronalazim radost u samovanju. Ipak, pitam se o zdravosti takve izolacije; ljudi su suštinski društvena bića namijenjena podršci rastu jedni drugima. Ili je potrebno iscijeliti od prošlih rana - odbacivanja, napuštanja iz rane djetinjstva ili neostvarivog stremljenja prema savršenstvu? Možda je to jednostavno vrijeme za razmišljanje i oslobađanje.
I dok mi odgovor izmiče, ono što ostaje kristalno jasno je moja želja da očistim svoje srce od nereda, straha i bijesa, otvarajući put svjetlijoj budućnosti. Večeras bi mogla biti noć kada me moje više Ja potiče da istjeram ove negativne osjećaje, čisteći put za ono što dolazi. U velikoj shemi stvari, znanje ostaje izmješteno, a život se odvija na tajanstvene načine. Možda, samo možda, pramen istine našao je put u moju svijest - san ili stvarnost. Kao što je Sergei Yesenin jednom rekao: "Jos bi mogla desit' nam se ljubav, desit' velim al' ja neznam dal' da je zelim il' ne zelim..."
Autorica, Antica Zovko
Comments