Faith in the Waiting: Embracing Stillness and Finding Purpose

Today, I want to talk about waiting—about the act of trusting in something unseen and unknown, and the power of faith that can sustain us in this waiting. Often, we speak or write on topics we haven’t truly experienced, but when we talk from the depths of our own journey, that’s when our words resonate, helping others see how things work in life’s mysterious ways. We are human beings, after all, here in this world to experience, to learn, and to grow from what we encounter along the way.

How many times have we asked ourselves why certain things happen? I’ve asked myself that question more times than I can count, always searching for some divine purpose in it all. I’ve often wondered about my gift—the unique calling or strength that I could share to uplift others. Yet, I still find myself searching. There are talents, perhaps even many of them, but none feel like the life-altering, purposeful calling I long to make my priority.

As I write this, I notice how things seem to start moving around me in unexpected ways. A friend calls out of the blue with words of encouragement, small moments come together in unexpected ways, and somehow the energy begins to shift. When we feel stuck, it’s as though life moves in circles around us, repeating itself until we learn what we’re meant to learn and can finally break free. But what do we do when we don’t see a way forward, when life feels stagnant, or when every effort we make leads to a dead end?

I believe that these moments, these times when we feel like we can’t move forward, are pivotal. They are the very points at which life begins to change. Sometimes, we are taught to push through every obstacle relentlessly. “Never give up,” they say. And I’ve tried—pushed as hard as I could within my limits, given all that I had. But sometimes, there comes a moment when I have to admit, I can’t. And in that surrender, I say, God, take the wheel. I’m letting go, trusting that You’ll take me where I need to be.

And so, I wait. But waiting is not a passive state. The true work lies in nurturing faith and holding on to that inner light. It is easy to feel discouraged, to question the direction or wonder if stagnation is all there is. But it is in this stillness that I often receive guidance—through a dream, a sign, or an unexpected message. Just as I start to doubt, someone reaches out, a friend or even a stranger with a kind word, a scripture, a small reminder that I am not alone.

This is what keeps me going—the reminders that faith connects us all in ways we don’t always understand. Yes, believe and trust, because life has so much more to teach us, so much more for us to discover. Our journey of self-understanding, of learning who we are and what we’re meant to do, is ongoing. We are students of life until the end. Hope is the last thing to fade, and as long as we have it, we have something to hold on to.

So, let us trust. Do what you can with the resources you have, and then release the rest to God. There’s one truth I know with certainty: fear and hopelessness may tempt us, but we are meant to rise above.

Today, I ask you to join me in this journey, to support and encourage one another as we navigate our uncertainties. Let’s embrace the waiting, trusting that our next steps will come into focus as they’re meant to. With love and faith, I am grateful to share this path with all of you.

The Author, Antica Zovko

Vjera u Čekanju: Prihvaćanje Mirnoće i Pronalaženje Smisla

Danas želim govoriti o čekanju – o vjeri u nešto nevidljivo i nepoznato, i o snazi vjere koja nas može održati tijekom tog čekanja. Često govorimo ili pišemo o stvarima koje nismo zaista iskusili, ali kad pričamo iz dubine vlastitog iskustva, tek tada naše riječi odzvanjaju i pomažu drugima da vide kako život djeluje na tajanstvene načine. Mi smo ljudska bića, ovdje na svijetu da iskusimo, učimo i rastemo iz onoga što doživimo.

Koliko smo puta sami sebe upitali zašto se određene stvari događaju? I sama sam si postavljala to pitanje bezbroj puta, uvijek tražeći neku božansku svrhu u svemu tome. Često sam se pitala što je moj dar – jedinstveni poziv ili snaga koju bih mogla podijeliti kako bih podigla druge. Ipak, još uvijek se pronalazim u toj potrazi. Postoje talenti, možda čak i mnogo njih, ali niti jedan od njih ne osjeća se kao onaj životni poziv koji bih željela staviti kao svoj prioritet.

Dok pišem ovo, primjećujem kako se stvari oko mene počinju neočekivano pokretati. Prijatelj nazove niotkuda s riječima ohrabrenja, mali trenuci se neočekivano slažu i nekako energija počinje mijenjati smjer. Kad osjećamo da smo zapeli, čini se kao da se život vrti u krugovima oko nas, ponavljajući se dok ne naučimo ono što trebamo naučiti i konačno krenemo dalje. Ali što radimo kad ne vidimo izlaz, kad život djeluje ustajalo, ili kad svaki naš trud vodi u slijepu ulicu?

Vjerujem da su ti trenuci, one situacije u kojima osjećamo kao da ne možemo dalje, ključni. To su trenuci u kojima život počinje mijenjati smjer. Ponekad nas uče da se borimo sa svim preprekama. “Nikad ne odustaj,” kažu. I trudila sam se – gurala sam koliko sam mogla unutar svojih granica, davala sve što sam imala. Ali ponekad dođe trenutak kad moram priznati, Ne mogu. I u toj predaji kažem, Bože, preuzmi. Prepuštam, vjerujući da ćeš me odvesti tamo gdje trebam biti.

I tako, čekam. Ali čekanje nije pasivno stanje. Pravi rad je u njegovanju vjere i održavanju unutarnje svjetlosti. Lako je osjećati obeshrabrenje, propitkivati smjer ili se pitati je li ustajalost sve što postoji. Ali u toj mirnoći često primim smjernice – kroz san, znak, ili neočekivanu poruku. Baš kad počnem sumnjati, netko se javi, prijatelj ili čak stranac s ljubaznom riječju, stihom iz Biblije, malim podsjetnikom da nisam sama.

To je ono što me održava – podsjetnici da nas vjera sve povezuje na načine koje uvijek ne razumijemo. Da, vjeruj i ufaj se, jer život ima još mnogo toga da nas nauči, još mnogo toga što trebamo otkriti. Naše putovanje samospoznaje, učenja tko smo i što trebamo raditi, traje dok god smo živi. Nada je posljednje što umire, i dok god je imamo, imamo nešto na što se možemo osloniti.

Zato, vjerujmo. Učini ono što možeš s onim što imaš, a ostatak prepusti Bogu. Postoji jedna istina koju znam sa sigurnošću: strah i beznađe mogu nas iskušati, ali mi smo ovdje da ih nadvladamo.

Danas vas molim da mi se pridružite na ovom putovanju, da podržavamo i ohrabrujemo jedni druge dok prolazimo kroz vlastite nesigurnosti. Prihvatimo čekanje, vjerujući da će naši sljedeći koraci doći u fokus kad za to bude vrijeme. S ljubavlju i vjerom, zahvalna sam što dijelim ovaj put sa svima vama.

Autorica, Antica Zovko