In the tender pages of my childhood, I still hold delicate imprints of poignant moments, inviting reflection on whether fate wove them into existence just so. A little one, I'd ascend the stairs to our sanctuary, our terrace, where I'd pluck linden blossoms; their fragrance pirouetted on the breeze. Summer's magic, the sun's warmth, would cradle me, lifting me on ethereal wings through clouds where dreams hung suspended between reality and fantasy.
Within, an enduring joy and tranquil depth thrived, even amidst the tumultuous backdrop of my youth. Vivid memories paint scenes — lilac scents from the southern camp, where daring children would quietly lift the wire, slipping into a military base adorned with lilac blooms and fragrant grass. Bringing back those purloined bouquets, the sense of transgression clung to me, each misstep and forbidden thought holding me in vigilant captivity.
The echoes persist today, resonating within every soul to varying degrees. Yet, the quest to unravel who I am, my place, and the essence of self persists. The yearning endures, prompting contemplation on the duration of this odyssey into self-discovery. Unveiling the mysteries that captivate my spirit becomes a yearning, tempered by the understanding that shortcuts would betray life's journey, robbing it of its intrinsic beauty.
This ongoing exploration into the soul resembles a delicate dance, each step revealing fragments of answers to lingering questions. What remains unequivocal is the understanding that these inquiries guide me into the depths, offering solace, joy, and a sense of well-being. Now arises the question: how can this introspective journey be transformed into service for the collective good?
Author, Antica Zovko
Na nježnim stranicama mog djetinjstva još uvijek držim delikatne otiske dirljivih trenutaka koji pozivaju na razmišljanje o tome je li ih sudbina utkala u postojanje baš tako. Mala, penjala bih se stepenicama u naše svetište, našu terasu, gdje bih brala lipov cvat; njihov je miris piruetao na povjetarcu. Čarolija ljeta, toplina sunca, ljuljala bi me, uzdizala me na eteričnim krilima kroz oblake gdje su snovi visili između stvarnosti i fantazije.
Iznutra je bujala trajna radost i mirna dubina, čak i usred burne pozadine moje mladosti. Živa sjećanja slikaju prizore - mirise jorgovana iz južnog logora, gdje bi odvažna djeca tiho dizala žicu, ušuljala se u vojnu bazu okićenu cvjetovima jorgovana i mirisnom travom. Donoseći natrag te ukradene bukete, zalijepio me osjećaj prijestupa, svaki pogrešan korak i zabranjena misao drže me u budnom zarobljeništvu.
Odjeci traju i danas, odzvanjajući unutar svake duše u različitim stupnjevima. Ipak, potraga za razotkrivanjem tko sam ja, svoje mjesto i bit sebe i dalje traje. Čežnja traje, potičući na razmišljanje o trajanju ove odiseje u samootkrivanju. Otkrivanje misterija koje osvajaju moj duh postaje čežnja, ublažena razumijevanjem da bi prečaci izdali životno putovanje, lišavajući ga njegove intrinzične ljepote.
Ovo kontinuirano istraživanje duše nalikuje delikatnom plesu, svaki korak otkriva dijelove odgovora na dugotrajna pitanja. Ono što ostaje nedvosmisleno je razumijevanje da me ova ispitivanja vode u dubine, nudeći utjehu, radost i osjećaj blagostanja. Sada se postavlja pitanje: kako se ovo introspektivno putovanje može transformirati u službu za zajedničko dobro?
Authorica, Antica Zovko
Comments